Menu
Usporedno s pokušajima uvođenja obavezne nastave TZK-a, u nekoliko hrvatskih škola provodila se neobavezna nastava TZK-a: Rijeka (1855.), Zagreb (1857.), Zadar (1858.), Split (1860.), Samobor (1864.), Varaždin (1864.), Rakovac i Karlovac (1867.).
Hrvatski sabor je 1874. godine usvojio Zakon ob ustroju pučkih školah i preparandijah za pučko učiteljstvo u kraljevinah Hrvatskoj i Slavoniji. Bio je to prvi zakon koji je uređivao pitanje školstva u Hrvatskoj. Njime je, između ostaloga, uvedena i obavezna nastava TZK-a. ona postaje obaveznim predmetom u osnovnim (pučkim), građanskim i učiteljskim školama na području Banske Hrvatske. Doneseni su i nastavni planovi i programi (naukovne osnove): Tjelovježbom treba da se promiče jačanje tiela, okretnost duha, vještina i pristojnost u kretanju i duševna svježost. Uz to se produbljuje volja k redu, k zajedničkom radu i k podređivanju, a ujedno se razvija i pouzdanje u sama sebe.
U osnovnoj (pučkoj) školi bila su predviđena 1-2 sata TZK-a tjedno. U građanskim školama bilo je predviđeno izvođenje nastave TZK-a u fondu od 2 sata tjedno, dok se na ženskim građanskim školama (više djevojačke škole) nastava TZK-a trebala održavati u fondu od 1 sata tjedno.
Najveći izazovi u počecima provođenja nastave TZK-a bili su: nedostatak školovanih kadrova za izvođenje nastave, nepostojanje stručne literature, nepostojanje uređenih prostora za tjelesno vježbanje, igrališta kao ni odgovarajućih sprava.
U srednjim školama nastava TZK-a održavala se redovito tek u Zagrebu od 1883. do 1893. godine, kada je ukinuta. Obavezna nastava TZK-a u srednje škole uvedena je opet 1920. godine i provodi se u kontinuitetu do danas.
Za predavanja nastave TZK-a u građanskim i srednjim školama nastavnik je morao steći posebnu kvalifikaciju. U tu svrhu imenovana su posebna ispitna povjerenstva od 1878. godine. Ispit je bio teorijski (pismeni i usmeni) i praktičan. Pristupnici su, između ostalog, polagali: povijest gimnastike, cilj i zadaće gimnastike, gimnastički sustav A. Spiessa, stručnu literaturu, anatomiju, fiziologiju i prvu pomoć, dok su praktičnom dijelu ispita trebali pokazati visoku razinu uvježbanosti u pojedinim vježbama te poznavanje metodičkih postupaka za poučavanje novih vježbi.
Franjo Bučar osmislio je i od 1894. do 1896. godine vodio tzv. Tečaj za učitelje gimnastike, koji danas smatramo početkom visokoškolskog obrazovanja iz područja kineziologije u Hrvatskoj. Bučarov Tečaj bio je dvogodišnji studij gimnastike koji je pohađalo 30 polaznika, a koji se temeljio na švedskom gimnastičkom sustavu i modernim sportovima. Nakon završetka prve generacije polaznika, s održavanjem Tečaja nije se nastavilo, ali je njegov značaj za daljnji razvoj nastave TZK-a, kao i za uvođenje modernih sportova u Hrvatsku, izrazito velik.
Školovanje kineziologa nastavilo se neposredno iza Drugog svjetskog rata na Višoj fiskulturnoj školi u Zagrebu, koja je s radom započela u lipnju 1945. godine. Odmah nakon njezina ukidanja 1949. godine, radi centraliziranja i okupljanja svih stručnih snaga tadašnje države u novoosnovani Državni institut za fiskulturu (DIF) u Beogradu, u Zagrebu je, kao alternativa, osnova Srednja fiskulturna škola.
Današnji Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu osnovan je 1959. godine kao Visoka škola za fizičku kulturu u Zagrebu. U sastav Sveučilišta u Zagrebu Visoka škola za fizičku kulturu pripremljena je 1967. godine, a od akademske godine 1973./1974. djeluje pod nazivom Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, a 2001. godine mijenja naziv u Kineziološki fakultet.
Miroslav Singer (Beč, 1821. – Zagreb XI. 1876) slovi za prvog učitelja tjelovježbe u Hrvatskoj. Od 1855. godine radio je na Nižoj realnoj gimnaziji u Rijeci kao učitelj mačevanja, te odlazi u Zagreb gdje je uredio vježbališta u gimnazijama u kojima je radio, Velikoj kraljevskoj realni na Vrazovom šetalištu i Velikoj kraljevskoj gornjogradskoj gimnaziji. Na ljeto 1875. g. organizirao je i vodio školu gombanja u Samostanskoj ulici. U suradništvu s Andrijom Hajdinjakom napisao je knjižicu Njemačko-hrvatsko nazivlje za tjelovježbu i nazivlje za mačevanje (1875.), a sačuvan je i njegov tekst na talijanskom jeziku Scuola di Ginnastica per fanciulli, fancuille e adulti (1875.) u kojem obrazlaže potrebu za prakticiranjem gimnastike.
Franjo-František Hochman, (Brandýs nad Labem-Stará Boleslavu, 20.IV.1850. – Zagreb, 23.VI.1893.), znameniti je sportski djelatnik čeških korijena. U Zagrebu je radio kao učitelj tjelovježbe u pučkim i višim školama gdje je u svojem programu nastave dotadašnji njemački sustav zamijenio naprednijim češkim sokolskim sustavom. U vremenu kada hrvatski jezik nije sadržavao nazivlja za tjelovježbu napisao je dva priručnika: Rukovodnik za tjelovježbu u pučkoj školi (1878.) i Tjelovježba u pučkoj školi (1884.).
Ivana Hirschmann, (Sveti Nikola kraj Zeline 23.II.1866. – 8.V.1943.), kao jedina ženska polaznica Tečaja za učitelja gimnastike 1896. položila je ispit za tjelovježbenu učiteljicu u srednjim školama. Od 1891. g. radila je kao privremena pomoćna učiteljica tjelovježbe u Građanskoj djevojačkoj školi, a 1908. i kao stalna učiteljica nižih pučkih škola s potrebnom podukom u gimnastici. Radila je u Ženskom liceju u Zagrebu (1892. – 1920.), a do umirovljenja 1923. poučavala je tjelovježbu i u Stručnoj školi, Višoj djevojačkoj školi, Zemaljskoj višoj djevojačkoj školi, Učiteljskoj školi uz realnu gimnaziju, Ženskoj realnoj gimnaziji, Zemaljskoj preparandiji te je bila prva gimnastička učiteljica u školama u Hrvatskoj s položenim državnim stručnim ispitom.
Marija Fabković, (Prag, 8.II.1833. – 24.VII.1915.), 1868. dobila je posao u zagrebu kao učiteljica na Višoj djevojačkoj školi. Pet godina kasnije položila je ispit za nastavnika gražanske škole iz biologije, matematike, francuskog jezika i tjelesnog odgoja. Od 1886. do umirovljenja 1896. radila je kao nastavnica tjelesnog odgoja na Donjogradskoj djevojačkoj osnovnoj školi. Posebne zasluge odaju joj se zbog promicanja uloge tjelesnog odgoja u razvoje djece, osobito djevojčica.
Andrija Hajdinjak, (Prelošćica, 16.VIII.1847. – Zagreb, 14.XI.1885.),hrvatski sportski djelatnik i publicist, znamenit je učitelj i pedagog tjelesnog odgoja i jedan od osnivača društva Hrvatskog sokola. Autor je priručnika o tjelesnom odgoju na hrvatskom jeziku Tjelovježba u pučkoj školi (1875.), priredio je rječnik sportskog nazivlja Njemačko-hrvatsko nazivlje za tjelovježbu i nazivlje za mačevanje (1875.), te Djetinje sigre za mladež obojega spola (1878.).
Stanko Gnjatović, (7.I.1872. – 16.XI.1926.) nakon završenog dvogodišnjeg gimnastičkog tečaja u Zagrebu kojeg je organizirao franjo Bučar, kao privremeni pučki učitelj bio je smješten u Kraljevsku mušku učiteljsku školu i Malu realnu gimnaziju u Petrinji. Svoj je rad i izvedbu vježbi prilagođavao sukladno mogućnostima i uvjetima škola u kojima je radio te se zalagao za izvođenje tjelovježbe, posebno švedske gimnastike. Na Kraljevskoj maloj realnoj gimnaziji, gdje je vodio tjelesni odgoj, 1907. organizirao je Dječačku olimpijadu učenika srednjih škola.
Vladimir Janković kao nastavnik tjelesnog odgoja radio je na I. muškoj realnoj gimnaziji u Zagrebu, gdje je s nekolicinom učenika 1932. osnovao društvo Udruženje tjelesnog vježbanja.
Najveći dio ovih publikacija koristio se u različitim razdobljima kao literatura iz predmeta gimnastika na učiteljskim školama te na tečajevima za osposobljavanje i ispitima za nastavnike gimnastike u srednjim školama. U nekoliko slučajeva radi se o prijevodima strane literature na hrvatski jezik, dok je većina publikacija ipak nastala kao rezultat autorskog rada domaćih autora.
Moguće je izdvojiti 6 najvažnijih autora: Andriju Hajdinjaka, Augustina Jaromira Löfflera, Františeka Hochmana, Franju Bučara, Ivana Tomašića i Ivanu Hirschmann.
Godine 1878. počeo je izlaziti mjesečnik Sokol, glasilo za tjelovježbu, kao prvi specijalizirani i stručni časopis za područje tjelovježbe u Hrvatskoj. Njegovi su urednici bili Andrija Hajdinjak i Franjo Hochman. Časopis Sokol donosio je u svojem bogatom sadržaju članke iz opće problematike tjelesnog odgoja, iz metodike tjelesnog vježbanja, podatke iz struke, životopise istaknutih predstavnika tjelesnog odgoja, te niz informacija iz zemlje i inozemstva. Obustavom izlaženja Sokola, Hrvatska je ostala bez stručnog časopisa sve do 1890. godine, kada Franjo Hochman ponovno počinje s izdavanjem stručnog časopisa Gimnastika. Taj je časopis za školsku i društvenu gimnastiku izlazio tijekom devet godina. Prva tri tečaja uređivao je Franjo Hochman, a poslije njegove smrti, preuzeo je 1893. taj posao dr. Franjo Bučar. Imao je jasnu i prepoznatljivu uređivačku politiku te je donosio brojne članke iz pedagoškog, medicinskog i tehničkog područja, kao i praktične upute za rad u školi. Kao posebno vrijedan doprinos treba spomenuti sustavnu obradu gradiva i metodičke upute prema postojećim programima za nastavu tjelesnog odgoja, što je u nedostatku stručne literature bilo iznimno važno i korisno.
Novoostvareni uvjeti omogućili su nastavnicima olakšano izvođenje nastave tjelesnog odgoja, koja je istovremeno postala kvalitenija i prilagođenija učenicima i njihovim potrebama. Kako bi nastava tjelesnog odgoja zaživjela i bila bolje predstavljena javnosti, organizirane su vježbe i sportske svečanosti na kojima su prikazivane stečene vještine i znanja učenika.
Od sportskih svečanosti najpoznatije su Prva hrvatska srednjoškolska gimnastička svečanost koja je organizirana po nalogu Kraljevske zemaljske vlade na igralištu donjogradskih zavoda (Srednjoškolsko igralište), 17. lipnja 1905., zatim Sportske igre osnovnih i srednjih škola SR Hrvatske, pokrenute 1967. godine. Danas školska sportska natjecanja organizira i provodi Hrvatski školski savez, a na natjecanjima mogu sudjelovati djevojčice i dječaci osnovnih škola, odnosno djevojke i mladići srednjih škola, pod uvjetom da imaju status redovito upisanog učenika škole za koju nastupaju, prema važećem Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi.
Nažalost, danas svjedočimo velikom broju škola koje ne posjeduju školske sportske dvorane, onima čije su dvorane pretjerano male, kao i onima čije dvorane nisu obnavljane i u koje se nije ulagalo od njihove izgradnje, one koje nemaju potrebnu opremu i rekvizite te koje ne ispunjavaju osnovne standarde potrebne za održavanje nastave. Naime, prema Strategiji razvoja školskog športa u republici Hrvatskoj 2009.-2014. čak 290 (33%) osnovnih škola nema svoju dvoranu, dok je situacija u srednjim školama još i lošija, gdje sportsku dvoranu nema njih 200 (51%), a time ni osnovne materijalne uvjete potrebne za izvođenje nastave.
